Nova normalnost
Uzmimo za primer automobilsku industriju: kako Berlin nameće svoje interese u Evropi i pri tome podriva suverenitet država zahvaćenih krizom.
“Ako je dobar glas tek uništen, još uvek se može opušteno živeti”. Izgleda da nemačke elite slede baš ovu devizu u politici i ekonomiji. Samo jedan dan nakon što je Savezna vlada osujetila uvođenje novih evropskih pravila o visini dozvoljenih emisija CO2 za evropsku autoindustriju, Bundestag je objavio na svojoj stranici podatke o velikoj finansijskoj donaciji partiji CDU od strane troje vlasnika kompanije BMW iz porodice Kvandt (Quandt) – čiji je meteorski uspon, inače, ostvaren masovnim angažovanjem prinudnih radnika i tzv. ariziranjem profita u vreme nacionalsocijalizma. Kvandtova udovica Johana, njen sin Štefan i ćerka Suzane Kleten, rođena Kvandt, su donirali ukupno 690.000 eura u tri jednake tranše vladajućoj partiji. Ovo je bila “najveća privatna donacija jednoj nemačkoj partiji u ovoj izbornoj godini”, iritirano je konstatovao list Financial Times. Porodica Kvandt, koja se retko pojavljuje u medijima i u čijem vlasništvu se nalazi 50% bavarske auto-industrije, nastavila je ovim činom jednu vrstu svoje sopstvene tradicije, budući da su i 2009. godine nakon izbora donirali demohrišćanima 450.000 eura.
Link: https://petersagt.wordpress.com/2014/01/10/tomasz-konicz-nova-normalnost/ Ovog puta se širokogrudost donatora poklopila sa onim aktivnostima koje je Savezna vlada preduzela za sprečavanje usvajanja nove evropske regulative o izduvnim gasovima, a na koju su nemački proizvođači luksuznih vozila neprestano odbijali da pristanu. Službenici Kancleramta su, prema navodima časopisa Spiegel, opsedali London i Pariz, ne bi li tamo izdejstvovali jednu »evropsku alijansu protiv graničnih vrednosti CO2«. U jednoj tipičnoj trgovini ispod tezge, vlada u Londonu je pristala da torpeduje kompromis o klimi, jedva postignut nakon pet godina mukotrpnog pregovaračkog maratona, nakon čega je Berlin obećao britanskoj finansijskoj privredi »da će joj izaći u susret u vezi sa idejom o evropskoj bankarskoj uniji«, kako navodi Spiegel Online. Francuskoj vladi je šef Kancleramta Ronald Pofala (Pofalla) obećao snažnije angažovanje prilikom reforme evropske regulative o izduvnim gasovima. Portparoli spomenutih vlada nisu hteli da komentarišu ove dogovore: »Ovde se radi isključivo o nacionalnim interesima«, izjavio je jedan diplomata za Financial Times.
Nova regulativa, o kojoj je evropsko veće ministara žaštite životne sredine htelo da se izjasni 14. oktobra, a čije je stupanje na snagu ovim pomereno za dan Sv. Žarka, predviđala je, između ostalog, da se emisija gasova za nove automobile ograniči od 2020. godine na samo 95 grama po kilometru, dok bi od 2025. godine ova granica bila dodatno spuštena. Proizvođači automobila, pogotovo BMW i Daimler – čija vozila po pravilu troše daleko veću količinu goriva u odnosu na ona koje proizvode konkurenti iz Italije i Francuske – tome su se, sudeći po navodima u Franfurter Allgemeine Zeitung-u, jasno suprotstavili, tvrdeći da će im biti teško da »postignu zacrtane ciljeve i izbegnu plaćanje kazni«. Zato vlada u Berlinu sada insistira, da spuštanje granice za dozvoljenu količinu izduvnih gasova usledi tek 2024. i da nakon toga ne dođe do ponovnog pomeranja zadatih vrednosti.
Grubijanskom potezu, kojim je kancelarka oborila u leto postignuti kompromis, prethodilo je opsežno lobiranje, u toku kojeg su, kako je to primećeno u FAZ-u, »vodeći menadžeri firmi BMW i Daimler svakih par nedelja lično navraćali u Kancleramt«. Kancelarka je, prema tvrdnjama ovog lista, na insistiranje autoindustrije uspela da obori jedan tek postignuti klimatski kompromis i za uzvrat je »odustala od strožije regulacije banaka i energetskih koncerna«. Na tu vest su iz redova opozicije i razgnevljenih ekoloških udruženja usledile optužbe za korupciju i podložnost lobiranju Savezne vlade. Klaus Ernst, zamenik šefa poslaničke grupe Levice u Saveznom parlamentu, je za Leipziger Volkszeitung izjavio da je reč o »najdrastičnijem slučaju prodane politike u poslednje vreme«, pri čemu nije isključio ni »odgovarajući epilog u samom parlamentu«. »BMW ima Merkelovu u džepu«, izjavio je tom prilikom Ernst. Predsedavajući komisije za zaštitu životne sredine Evropskog parlamenta, socijaldemokrata Matijas Grote (Matthias Groote), izjavio je za Spiegel da jedan takav postupak, kakav je bio onaj prilikom sprečavanja kompromisa, nikada pre nije doživeo: »Osećamo se nasankano«. I kolumnista Spiegel-Online Jakob Augštajn (Jakob Augstein) je ovom prilikom primetio da se kancelarka nalazi »do kolena duboko u močvari auto-lobiranja« – kao da je za takav zaključak ova afera uopšte i bila potrebna.
Uzbuđenje u vezi sa koincidencijom između velikodušne donacije iz Bavarske i berlinske lobističke politike je suvišno, zato što je pripravnost na odbranu interesa nemačke auto-industrije jedan od osnova nemačke državne politike, kako je to FAZ ispravno zaključio: »Da li ostaje sumnja u korumpiranost Merkelove, kada se ona zalaže za nemačku auto-industriju koja zapošljava 750 hiljada radnika? Ne. Protiv briselskih planova o dozvoljenim vrednostima izduvnih gasova se ranije angažovao i tadašnji SPD-ov ministar zaštite životne sredine Zigmar Gabrijel (Sigmar Gabriel), i to bez privatnih donacija porodice Kvandt«. Merkelova je samo obavljala svoj posao, koji se pretežno sastoji u ostvarenju interesa nemačke privrede, kako na spoljno-političkom, tako i na unutrašnjem planu. Volja Industrije (sa velikim I) je zakon za svaku vladu. Isto tako je delovao i kancelar Šreder, koji je uveo Hartz zakone i zbog toga ostao upamćen kao »drug šefova« (Genosse der Bosse), ili bilo koji drugi nemački kancelar od osnivanja Rajha 1871. godine na ovamo.
Borba vlade u Berlinu za dobrobit auto-industrije proizilazi iz strateškog pozicioniranja, u kojem proizvodnja motornih vozila doslovno predstavlja okosnicu agresivne nemačke privredne strategije, okrenute ostvarenju što većeg mogućeg izvoznog suficita. Ovaj uspešno praktikovani nemački neomerkantilizam je u međuvremenu dostigao ekstremne razmere: u protekloj godini bi SR Nemačka upala u recesiju, da nije bilo pozitivnih konjunkturnih efekata nemačkog suficita (i iz njega proishodećeg povećanog zaduživanja drugih zemalja). To u krajnjoj liniji znači da konjunktura u Nemačkoj funkcioniše samo na aparatima za veštačko održavanje u životu, pri čemu je za konjunkturu neophodna dinamika zaduživanja, zajedno sa viškom ostvarenim u spoljnoj trgovini, prebačena na druge zemlje – to, inače, čini apsurdnim u domaćoj javnosti toliko održavano nezadovoljstvo povećanjem nivoa zaduženosti drugih zemalja EU. U svemu tome automobilska industrija zauzima ključnu poziciju: u toku 2012. godine proizvodi auto-industrije činili su 17,3% nemačkog izvoza, ali su istovremeno obezbedili 2/3 viška ostvarenog u razmeni sa inostranstvom. Dakle, kancelarka Merkel ovde zapravo brani osnove agresivnog merkantilističkog »poslovnog modela«, na kojem počiva Akcionarsko društvo SR Nemačka.
Uzbuđenje povodom navodne korupcije u Kancleramtu implicira i to, da je moguć jedan »čisti«, jedan »pošteni« kapitalizam, koji bi mogao dobro da funkcioniše i bez bezobzirnih političkih poteza izvršne vlasti. Lobiranje i iz njega proishodeća korupcija, međutim, predstavljaju neodvojivi deo kapitalizma, oni se na maltene prirodan način razvijaju u prostoru između politike i privrede, a naročito tamo gde uz pomoć sredstava politike treba staviti akcenat na privredne interese. Razlog za nezadovoljstvo nije nespretni tajming u kojem je nastupila porodica Kvandt, sa svojom neofeudalnom blagonaklonošću spram CDU, nego politička svakodnevica u kasnom kapitalizmu, u kojem interesi kapitala, gotovo bez ikakvih prepreka, bivaju pretočeni u zakone, a država, u svetlu jačanja tendencija krize, nije u stanju da obavlja svoju funkciju idealnog totalnog (vrhovnog) kapitaliste. Tu se u interesu kratkoročnih konkurentskih prednosti u ubistvenom tržišnom nadmetanju zapostavlja dugoročna ekološka održivost čitavog sistema. U tom smislu je pisao i italijanski privredni časopis Il Sole 24 Ore, navodeći u svom broju od 24.10. 2013. kako nijedna evropska zemlja neće do 2020. godine dostići dogovorene standarde u sektoru energije i emisije gasova.
Donacija porodice Kvandt je samo osvetlila jedan deo političkih praksi, koje u uslovima pojačane evropske konkurencije primenjuju evropske države u bezobzirnom nametanju sopstvenih interesa. Merkelova je već u junu 2013. lično intervenisala kod irskog premijera Ende Kenija (Enda Kenny), ne bi li osujetila stupanje na snagu odredbe o ograničenju emisije CO2. Irski premijer je, kako je o tome pisao Süddeutsche Zeitung, »osetio snagu Merkelove«, pa je krajem juna povukao ovu temu sa dnevnog reda jednog predstojećeg evropskog sastanka na vrhu. To ne iznenađuje, jer Keni, kako je to svojevremeno opisano u istom listu, vlada zemljom koja je »od vremena bankarske krize… zavisna od nemačkih kreditnih garancija«. Ali, to nije bio prvi put: još u oktobru 2011. je evropski komesar za energetiku, Nemac Ginter Oecinger (Günther Oettinger), iako to uopšte nije tema iz njegove nadležnosti, u jednom ličnom pismu uveravao šefa koncerna Volkswagen Martina Vinterkorna (Martin Winterkorn), da će diskusija u vezi graničnih vrednosti za emisije CO2 u pogledu rezultata ostati »otvorena«.
Osim toga, automobilska industrija uveliko i doslovno sama piše zakonska rešenja koja se donose u nemačkom parlamentu, kao što to pokazuje primer 2010. godine donete Uredbe o obeležavanju energetske efikasnosti automobila. Nacrt uredbe iz januara 2010. je imao samo jednog autora, a to je bilo Udruženje automobilske industrije (VDA), kako je o tome pisao Tageszeitung. Kako je tom prilikom objašnjeno iz ovog udruženja, ova zakonska inicijativa imala je za cilj da se anticipira eventualno strožija regulativa Evropske unije u pogledu energetske efikasnosti automobila.
Utoliko se može reći da najnovija intervencija vlade u Berlinu samo pokazuje da se nastavlja redovno stanje. Novi momenti, koji pri tome služe kao osnovi za nezadovoljstvo, jesu agresivnost i bezobzirnost, koje Nemačka izvodi iz svoje ekonomske dominacije i kojima se koristi ne bi li svoje interese nametnula širom Evrope. Hans-Gert Poetering (Pöttering), aktuelni šef političke fondacije Konrad-Adenauer-Stiftung (bliske CDU), govorio je u svojoj izjavi za Reuters o jednoj novoj normalnosti, koja će od sada nastupiti u Evropi: »Nemci se sada odnose normalnije (more normally) prema Briselu«. To naravno ne znači da se sada želi podvući jedna crta ispod »ratnog poglavlja« nemačke istorije, naglasio je Poetering, ali »istorija ne bi trebala više da ograničava našu slobodu delovanja«.
U jednom izveštaju koji se bavi povećanim uticajem političkih krugova u Berlinu na EU (Merkel’s Europe: How her men run Brussels) je ovoj novinskoj agenciji uspelo da doslovno izvuče jasne izjave nemačkih političara u centru Evropske unije. Za Herberta Rojla (Reul), šefa poslaničke grupe CDU u Evropskom parlamentu, nova nemačka dominacija predstavlja »prirodan razvitak« jedne nacije, čije je bogatstvo dugo vremena bilo u službi Evropske unije kojoj je takt davala Francuska: »Tome je sada kraj« izjavio je Rojl referišući na raniju povučenost Nemačke, na primer u vreme Helmuta Kola. Prema njemu je nemačka država ranije »uvek u određenoj meri bila podređena autoritetu Saveznika«, zbog čega je Kol uvek i delovao »prilično obazrivo«. Kancelar Kol se često žalio kako Nemci (misleći na nemačke predstavnike u Briselu – prim.prev.), čim pređu granicu, obavezno zaborave na svoj nacionalni identitet. Međutim, sada je na delu uska saradnja između Nemaca u Berlinu i Briselu, koja se posebno iskazuje kada se radi o privrednim interesima: »Kada govorimo jednim glasom, onda imamo i moć«, doslovno je izjavio Rojl, jer se u krajnjoj liniji radi o tome da »treba braniti interese industrije«. Sajmon Hiks (Simon Hix), profesor za evropsku politiku na LSE u Londonu, složio se sa ovim ocenama: »U Evropskom parlamentu se vrlo retko desi nešto što bi bilo u suprotnosti sa interesima nemačke industrije«.
Nemci su definitivno napustili njihovu posleratnu uzdržanost u Briselu i »više se ne izvinjavaju za svoje namere da određuju budućnost Evrope, da zauzimaju važna mesta u administraciji i da akcenat stavljaju na praćenje sopstvenih trgovačkih interesa« – tako je Reuters sumirao novu nemačku politiku spram EU. Uspostavljanje velike koalicije u Berlinu dodatno će doprineti »konsolidovanju jednog jedinstvenog nemačkog pristupa u poslovima EU«. Iako nova snaga vlade u Berlin u pogledu sprovođenja sopstvenih odluka izaziva veliko nezadovoljstvo, jedva da ima nekakvih znakova za »neke ozbiljne izazove, koji bi doprineli slabljenju Merkelinog stiskanja Evrope«. Nemačka dominacija primetna je, navodi Reuters, i u personalnoj politici koja se vodi u Briselu. Iako, prema zvaničnim nemačkim statistikama, građani SR Nemačke zauzimaju samo 10% važnih pozicija u Briselu, nemačke političare i birokrate je moguće naći na nesrazmerno velikom broju vodećih položaja u evropskoj administraciji. Reuters tom prilikom navodi podatke iz jednog internog izveštaja Evropske komisije, prema kojem se Nemci nalaze na 45 uticajnih pozicija, dok Francuska, Velika Britanija i Italija imaju svaka po »manje od 30« uticajnih mesta.
Prema Reuters-u, još je ministar spoljnih poslova Frank-Valter Štajnmajer (Steinmeier) u vreme svog prvog mandata inicirao pokretanje jednog specijalnog trening-programa za svoje diplomate, ne bi li ih bolje pripremio za preuzimanje takvih uticajnih pozicija. Vlada u Berlinu se u ovoj borbi za osvajanje pozicija pre svega orijentisala na oblasti kao što su privreda, trgovina i borba protiv monopola, u kojima komisija raspolaže sa najvećim ovlašćenjima i sredstvima moći. Osim toga, nemački planeri su ušli u aranžmane i sa onim Evropljanima koji važe za »naklonjene Nemačkoj«, čije su aspiracije onda i podržane iz Berlina. Tu, recimo, Reuters ubraja holandskog ministra finansija Dijselbloema (Dijsselbloem), koga je na putu ka mestu predsednika Euro-Grupe jasno podržao nemački ministar finansija Šojble (Schäuble).
Nakon saveznih izbora u septembru, vodeći nemački političari su prešli na sledeći nivo. Nakon ovih izbora i njenog ubedljivog trijumfa, nemačka kancelarka će »još snažnije nego ranije određivati budućnost Evrope«, primetio je austrijski list Kurier. Dugogodišnji dopisnik iz Brisela Erik Bonse, koji je, između ostalog, pisao za Tagesspiegel i Handelsblatt, poslužio se predstavom “odurnog Nemca” ne bi li bolje ilustrovao siledžijsko postupanje nemačkih političara po pitanjima evropskih poslova. »Pre svega CSU (bavarska sestrinska partija CDU-a) deluje isuviše samouvereno i kao van pameti«, napisao je Bonse povodom rasističkih i populističkih izjava (bivšeg) nemačkog ministra unutrašnjih poslova Fridriha (Friedrich), koji je nakon katastrofe sa izbegličkim brodom kod italijanskog ostrva Lampeduza još jednom odbio bilo kakve izmene evropske politike prema izbeglicama i umesto toga se radije zabavio navodnom »zloupotrebom slobode kretanja« od strane emigranata iz Bugarske ili Rumunije. Pri tome je Fridriha, prema Bonseovim navodima, pokrila i kancelarka, koja se u tom trenutku nalazila na vrhuncu svog uspeha nakon održanih izbora. Osim toga, nakon septembarskih izbora je Savezna vlada blokirala svaki kompromis u pogledu uspostavljanja planirane evropske bankarske unije – koja je trebala da vodi snižavanju kamata za kredite zemljama pogođenim krizom na jugu Kontinenta – kao i u pogledu projekta jednog opšteevropskog sistema osiguranja za nezaposlene, u slučaju čijeg stupanja na snagu bi krizom zahvaćene zemlje sa izrazito visokim stopama nezaposlenosti mogle da računaju na dodatne finansijske tranše iz Brisela. Da je ovaj sporazum stupio na snagu, broj od 43 miliona Evropljana, koji su zahvaljujući nemačkom diktatu štednje prisiljeni da žive na teretu narodnih kuhinja, mogao je bar za malo biti umanjen.
Umesto toga, EU se mora pripremiti za »povratak krotiteljke«, kako je to naveo Spiegel Online povodom ponovnih nemačkih pokušaja da se umanji nacionalni suverenitet evropskih zemalja zahvaćenih krizom. Merkel želi da ojača Evropsku komisiju »pravima intervencije« u pogledu budžetskog planiranja svake od zemalja članica EU, ne bi li tako mogla da kontroliše njihovu privrednu i socijalnu politiku. Prema nemačkoj kancelarki, Evropska komisija bi trebala da sa svakom državom članicom zaključi »sporazum za postizanje veće tržišne konkurentnosti i čvršću budžetsku disciplinu«; za uzvrat bi »verne države-članice« trebale da budu nagrađene dodatnim finansijskim transakcijama iz jednog specijalnog budžeta.
U sličnom pravcu cilja i poslednja inicijativa šefa Euro-grupe Dijselbloema za reformu Pakta o stabilnosti, prema kojoj se »proizvođači deficita« imaju »podvrgnuti« (kako to navodi FAZ) reformama, ako budu hteli da im se dâ više vremena za konsolidaciju budžeta. Na poslednjem skupu evropskih državnika u oktobru, kako je izvestio Welt Online, ovi predlozi nisu baš naišli na oduševljenje. Države članice euro zone ne žele da budu »vezane u ludačku košulju Merkelinog pakta o uspostavljanju konkurentnosti«, ali time nije rečena poslednja reč u ovom sporu, jer »svi znaju da ne mogu da izvrše veliki pritisak, budući da, na kraju krajeva, Nemačka najviše plaća za spašavanje eura«.
Nemci su na planu kontrole budžeta evropskih zemalja, inače, već i zabeležili prve korake: od ove godine sve zemlje Euro-grupe moraju »planove svojih budžeta za predstojeću godinu proslediti Evropskoj komisiji«, primećeno je u Spiegel-u. Ukoliko prilikom kontrole budžetskih planova budu uočeni »teški prestupi« u odnosu na pravila nemačkog Pakta o stabilnosti i rastu, Evropskoj komisiji je omogućeno da zahteva »prilagođavanja« budžeta. Samo ovo prosleđivanje nacionalnih budžetskih planova na kontrolu u Brisel je, kako je to predsednik Evropske komisije Baroso (Barosso) primetio prilikom posete Berlinu proteklog oktobra, do pre koju godinu bilo potpuno »nezamislivo«.
Izvor: Tomasz Konicz, „Neue Normalität“, KONKRET, 12/2013, 31-33.